Analysiam Research

METABOLIZAM LIJEKOVA U ISTRAŽIVANJU I RAZVOJU LIJEKOVA ( Drug metabolism in drug discovery and development ) Ak.god. 2023./2024. UVOD S obzirom na činjenicu kako su otkrivanje i razvoj lijekova dugotrajni i skupi procesi koju potkrjepljuju ulaganja od preko 2,6 milijardi dolara tijekom 10 godina, farmaceutska istraživačka zajednica fokusira se na optimizaciju cijelog procesa . Otkriće lijekova je izuzetno složen proces koji uključuje znanstvenike iz različitih područja. U pretkliničkom istraživanju uključuje medicinsku kemiju, biologiju i farmakologiju, metabolizam i farmakokinetiku lijekova, formulaciju i toksikologiju. Racionalni dizajn lijekova predstavlja pristup koji ubrzava takav proces s efikasnošću kao jednim od glavnih ciljeva, kombinirajući najnoviju znanost i tehnologiju kako bi lijekovi brzo napredovali s laboratorijske strane na krevet pacijenta. Dispozicija lijeka u tijelu uključuje apsorpciju, distribuciju, metabolizam i izlučivanje (ADME - “apsorption, distribution, met...

Under heavy steps, the world trembled, Like a young fawn at the break of dawn, The moon unknowingly lost it, While the world remains silent in the sea. And just as the fish eventually ends in the net, So does the fawn flee before the hunter. Quietly, in the wind, with sorrow, In a twist, with hope, but short-lived. Chasing the moon, yet only a silhouette, It played no part but that of a target. And with it vanished every drop of dew, And a gloomy day arrived, long and tiresome. With it vanished the joy the fawns carry, And a long night came, with restless sleep. Find her among the stars, where time doesn’t exist, On the horizon, where fate is woven. Search for her, hunter, in your past, At the edge of darkness and that retreating light. Search for it in the burning forest, you’ll find it quickly, For in the fire, the shape is recognized, A flame that never fades.

Pod jakim koracima svijet je drhtao, Kao mlada košuta u ranu zoru, Mjesec ju je nesvjestan gubio, Dok svijet šuti u moru. I kao što na kraju riba završi u mreži, Tako i pred lovcem košuta što bježi. Tiho, u vjetru, s tugom U grču i nadom, nedugom. Ganjajuć' mjesec, no tek siluetu Izigravala nije ništa drugo doli metu. I nestade s njom svaka kap rose I dođe tmuran dan, dug i dosadan I nestade s njom i radost što košute nose I dođe duga noć, i nemiran san. Nađi ju među zvijezdama, gdje vrijeme ne postoji Na horizontu, tamo gdje sudbina se kroji. Potraži ju, lovče, u prošlosti svojoj Na izmaku mraka i svjetlosti toj. Potraži je u gorućoj šumi i brzo naći  ćeš je Jer u vatri se obris prepoznaje Plamena što nikad se ne gasi.

 Eyes in the dark, illuminated only by a fleeting glimmer of light, They search for a way out of this cold cave, Unafraid of being blinded by that light, For they are already blind and cannot see. With their entire being, they chase the dying ray, Soft steps on sharp stones, Amid the sounds of thunder, dripping water, And the judgment from the shadows. They pursue the elusive, hurting themselves in the process, Following that tiny point until exhaustion. They are halted by the darkness, so dark, So dense, that it could not be darker, That no step could be taken through it. Loudly, they condemn a new pair of eyes Seeking the same light, With contempt for the potential success. And they fall into the abyss. They fold in pain, Resting in slumber, They become the light, Which they follow… Eyes in the dark.

Oči u mraku, obasjane tek tračkom svjetlosti, Traže izlaz iz ove hladne špilje, Ne boje se zaslijepljenosti tim svjetlom, Jer su već slijepe i ne vide. Svojim cijelim postojanjem gone tračak na izmaku, Mekim koracima po oštrim stijenama, Uz zvuke grmljavine, kapanja vode, I osude iz sjene. Ganjaju neuhvatljivo, ranjavajući se pritom, Sve do iznemoglosti prate tu točkicu. Zaustavlja ih mrak, toliko mračan, Toliko gust, da gušći ne može biti, Da se kroz njega ne može kročiti. Glasno osuđuju novi par očiju Koji traži isto svjetlo, S prijezirom prema potencijalnom uspjehu. I padaju u bezdan. Sklapaju se u boli, Odlaze na počinak, Postaju svjetlo, Kojeg prate… Oči u mraku.

Vrijeme nosi nas kao rijeka kamenje- u dublje vode, u mutnije sjećanje. Svaki tren izmiče, sve je dalje obala gdje smo bili djeca, gdje je mladost ostala. Svaki otkucaj priča je u kamenu, Zaboravljena sjena je u znamenu. Na poljima sjećanja još konjanik jaše, čuva stare snove prošlosti što plaše. I ruke u kojima smo poput zrna pijeska, bježimo im, kao stid od pljeska. U srcima nam zauvijek ostaje trag- svjetlost jednog trena i života prag. Poput prirode i mi krugove pletemo, prolazimo, nestajemo, a opet cvjetamo. Svaka jesen prolaz, u proljeće cvat, vječno nas okreće... sunčev sat. A. Filipan, za VI. festival poezije „Ban Josip Jelačić“, nagrada „Konjanik“