Analysiam Research

Under heavy steps, the world trembled, Like a young fawn at the break of dawn, The moon unknowingly lost it, While the world remains silent in the sea. And just as the fish eventually ends in the net, So does the fawn flee before the hunter. Quietly, in the wind, with sorrow, In a twist, with hope, but short-lived. Chasing the moon, yet only a silhouette, It played no part but that of a target. And with it vanished every drop of dew, And a gloomy day arrived, long and tiresome. With it vanished the joy the fawns carry, And a long night came, with restless sleep. Find her among the stars, where time doesn’t exist, On the horizon, where fate is woven. Search for her, hunter, in your past, At the edge of darkness and that retreating light. Search for it in the burning forest, you’ll find it quickly, For in the fire, the shape is recognized, A flame that never fades.

Pod jakim koracima svijet je drhtao, Kao mlada košuta u ranu zoru, Mjesec ju je nesvjestan gubio, Dok svijet šuti u moru. I kao što na kraju riba završi u mreži, Tako i pred lovcem košuta što bježi. Tiho, u vjetru, s tugom U grču i nadom, nedugom. Ganjajuć' mjesec, no tek siluetu Izigravala nije ništa drugo doli metu. I nestade s njom svaka kap rose I dođe tmuran dan, dug i dosadan I nestade s njom i radost što košute nose I dođe duga noć, i nemiran san. Nađi ju među zvijezdama, gdje vrijeme ne postoji Na horizontu, tamo gdje sudbina se kroji. Potraži ju, lovče, u prošlosti svojoj Na izmaku mraka i svjetlosti toj. Potraži je u gorućoj šumi i brzo naći  ćeš je Jer u vatri se obris prepoznaje Plamena što nikad se ne gasi.

 Eyes in the dark, illuminated only by a fleeting glimmer of light, They search for a way out of this cold cave, Unafraid of being blinded by that light, For they are already blind and cannot see. With their entire being, they chase the dying ray, Soft steps on sharp stones, Amid the sounds of thunder, dripping water, And the judgment from the shadows. They pursue the elusive, hurting themselves in the process, Following that tiny point until exhaustion. They are halted by the darkness, so dark, So dense, that it could not be darker, That no step could be taken through it. Loudly, they condemn a new pair of eyes Seeking the same light, With contempt for the potential success. And they fall into the abyss. They fold in pain, Resting in slumber, They become the light, Which they follow… Eyes in the dark.

Oči u mraku, obasjane tek tračkom svjetlosti, Traže izlaz iz ove hladne špilje, Ne boje se zaslijepljenosti tim svjetlom, Jer su već slijepe i ne vide. Svojim cijelim postojanjem gone tračak na izmaku, Mekim koracima po oštrim stijenama, Uz zvuke grmljavine, kapanja vode, I osude iz sjene. Ganjaju neuhvatljivo, ranjavajući se pritom, Sve do iznemoglosti prate tu točkicu. Zaustavlja ih mrak, toliko mračan, Toliko gust, da gušći ne može biti, Da se kroz njega ne može kročiti. Glasno osuđuju novi par očiju Koji traži isto svjetlo, S prijezirom prema potencijalnom uspjehu. I padaju u bezdan. Sklapaju se u boli, Odlaze na počinak, Postaju svjetlo, Kojeg prate… Oči u mraku.

Vrijeme nosi nas kao rijeka kamenje- u dublje vode, u mutnije sjećanje. Svaki tren izmiče, sve je dalje obala gdje smo bili djeca, gdje je mladost ostala. Svaki otkucaj priča je u kamenu, Zaboravljena sjena je u znamenu. Na poljima sjećanja još konjanik jaše, čuva stare snove prošlosti što plaše. I ruke u kojima smo poput zrna pijeska, bježimo im, kao stid od pljeska. U srcima nam zauvijek ostaje trag- svjetlost jednog trena i života prag. Poput prirode i mi krugove pletemo, prolazimo, nestajemo, a opet cvjetamo. Svaka jesen prolaz, u proljeće cvat, vječno nas okreće... sunčev sat. A. Filipan, za VI. festival poezije „Ban Josip Jelačić“, nagrada „Konjanik“

Time carries us like a river carries stones— to deeper waters, to murkier tones. Every moment slips by, the shore fades away, where we were children, where youth chose to stay. Each heartbeat is a story carved in stone, a forgotten shadow, a mark left alone. In fields of memory, a lone rider rides, guarding old dreams, past fears he hides. And in hands where we’re like grains of sand, we slip through their grasp, like applause unmanned. In our hearts remains an everlasting mark— the light of a moment, life’s threshold stark. Like nature, we weave our circles in time, we pass, we vanish, yet again we climb. Each autumn, a passage; in spring, a bloom, the sun’s silent clock spins our eternal loom. A. Filipan, za VI. festival poezije „Ban Josip Jelačić“, nagrada „Konjanik“

U potrazi za rješenjem za svoju poludugu, prirodno valovitu kosu sklonu pucanju, odlučila sam isprobati jedan od popularnijih tretmana u svijetu njege kose – botoks za kosu. No, je li ovaj tretman zaista revolucionaran, ili je samo još jedan u nizu privremenih rješenja koje obećava čuda?   Što je botoks za kosu? Unatoč nazivu, botoks za kosu nema nikakve veze s injekcijama botoksa koje se koriste u estetskoj medicini. Riječ je o intenzivnom regenerativnom tretmanu osmišljenom da obnovi oštećenu kosu, vrati joj hidrataciju, elastičnost i sjaj. Za razliku od keratinskog tretmana, koji primarno služi za ravnanje kose, botoks za kosu nema agresivne kemikalije poput formaldehida i ne mijenja strukturu vlasi.   Tretman obično sadrži kombinaciju proteina, aminokiselina, vitamina, hijaluronske kiseline i prirodnih ulja koja prodiru duboko u vlas te ju jačaju iznutra. Njegov cilj nije samo estetski – botoks bi trebao poboljšati kvalitetu kose dugoročno (kod kontinuirane primj...

Prema Aristotelu, čovjek je zoon politikon – biće koje je po svojoj prirodi društveno i koje ostvaruje svoju svrhu unutar zajednice. No, ako je čovjek predodređen za život u društvu, postavlja se pitanje postoji li granica veličine tog društva u kojem on može funkcionirati bez gubitka vlastitog identiteta? Antropološka istraživanja sugeriraju da je idealna veličina zajednice ona u kojoj pojedinac može održavati stabilne socijalne odnose – oko 150 ljudi, što odgovara Dunbarovom broju . U tom okviru, povjerenje, međusobna podrška i osjećaj pripadnosti omogućuju stabilan razvoj pojedinca. No, globalizacija je taj koncept fragmentirala – umjesto organskih zajednica, stvorila je amorfne mase u kojima se pojedinac gubi u bezimenom mnoštvu. Ako promatramo globalizaciju kao fenomen, ona se često predstavlja kao univerzalno dobro – omogućuje slobodnu trgovinu, brzi protok informacija i međusobnu povezanost. No, pitanje koje se rijetko postavlja jest: tko zaista profitira od globalizacije? Svije...

Ponašajni ponor, pojam koji je skovao etolog John B. Calhoun, odnosi se na kolaps ponašanja uzrokovan prenapučenošću populacije . Ovaj fenomen prvi je put uočen u nizu eksperimenata provedenih između 1958. i 1962. godine na štakorima, a kasnije ponovljen na miševima.  Eksperimenti su provedeni u strogo kontroliranim uvjetima, gdje su glodavci imali neograničen pristup hrani i vodi , što je omogućilo neometan rast populacije . Rezultati Calhounova istraživanja bitni su za razumijevanje urbanih i socioloških fenomena, potaknuvši širu raspravu o posljedicama prenaseljenosti i socijalne dinamike u ljudskim zajednicama. Eksperiment je započet s malom skupinom štakora smještenih u prostrani kavez podijeljen na nekoliko međusobno povezanih odjeljaka. Kako je populacija rasla, primijećene su drastične promjene u ponašanju jedinki.  Iako je bilo dovoljno resursa za sve, štakori su razvili neobične i destruktivne oblike ponašanja. Među ženkama, mnoge nisu bile sposobne iznijeti trud...