„U staklenoj boci“

Vrijeme nosi nas kao rijeka kamenje-

u dublje vode, u mutnije sjećanje.


Svaki tren izmiče, sve je dalje obala

gdje smo bili djeca, gdje je mladost ostala.

Svaki otkucaj priča je u kamenu,

Zaboravljena sjena je u znamenu.

Na poljima sjećanja još konjanik jaše,

čuva stare snove prošlosti što plaše.

I ruke u kojima smo poput zrna pijeska,

bježimo im, kao stid od pljeska.


U srcima nam zauvijek ostaje trag-

svjetlost jednog trena i života prag.


Poput prirode i mi krugove pletemo,

prolazimo, nestajemo, a opet cvjetamo.

Svaka jesen prolaz, u proljeće cvat,

vječno nas okreće... sunčev sat.


A. Filipan, za VI. festival poezije „Ban Josip Jelačić“, nagrada „Konjanik“




Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Recenzija: Losion i šampon od piskavice i ružmarina za rast kose

Borba dva leptira

'Fawn' (English version)