„U staklenoj boci“
Vrijeme nosi nas kao rijeka kamenje-
u dublje vode, u mutnije sjećanje.
Svaki tren izmiče, sve je dalje obala
gdje smo bili djeca, gdje je mladost ostala.
Svaki otkucaj priča je u kamenu,
Zaboravljena sjena je u znamenu.
Na poljima sjećanja još konjanik jaše,
čuva stare snove prošlosti što plaše.
I ruke u kojima smo poput zrna pijeska,
bježimo im, kao stid od pljeska.
U srcima nam zauvijek ostaje trag-
svjetlost jednog trena i života prag.
Poput prirode i mi krugove pletemo,
prolazimo, nestajemo, a opet cvjetamo.
Svaka jesen prolaz, u proljeće cvat,
vječno nas okreće... sunčev sat.
A. Filipan, za VI. festival poezije „Ban Josip Jelačić“, nagrada „Konjanik“

Primjedbe
Objavi komentar