Je li klinička medicina ikada imala istinsko akademsko ozračje?

Je li klinička medicina ikada imala istinsko akademsko ozračje? Odlično pitanje.

S obzirom na hijerarhijski ustroj medicine, specijalisti često gledaju na studente, specijalizante i mlađe liječnike kao na one koji još "ništa ne znaju" i prema kojima ne moraju biti previše strpljivi. Mnogi od njih prošli su kroz vrlo nepoželjne i grube akademske i kliničke uvjete, pa oni (ne)svjesno prenose isti stil komunikacije na svoje učenike kroz ostatak karijere, stvarajući tako ozračje potiskivanja pitanja koja prelaze okvire obavezne (eventualno dodatne) literature koja pokriva ishode učenja te dojam da je sva medicina sadržana unutar tvrdih korica knjiga ispred kojih se mora dugo sjediti, dok se ne nauči sav sadržaj, koji je ionako podložan promjenama i upitne istinitosti u praktičnim uvjetima.

Osim toga, specijalisti i kliničari vrlo su često toliko fokusirano na svoje područje djelovanja i navikli raditi pod pritiskom (koji si mogu i sami potencirati stilom komunikacije među kolegama i s pacijentima), da nemaju strpljenja za širu raspravu - i to posebno s nekim tko je još student. U ovom se već slučaju dolazi do krucijalnog problema potiskivanja mladih nada u medicini, koja iako se klasificira kao znanost na razini kvantne fizike, istraživačke matematike ili biogenetike - studente se provodi kroz puno rigidniji sustav obrazovanja i edukacije koji u njima u potpunosti ubija i gasi "duh istraživanja", kritički pristup i preispitivanje materije. Je li to budućnost medicine i "evidence-based-medicine"? Ostaje li prostor za medicinska istraživanja i teoretiziranje isključivo rezerviran za studente koji se slučajem okolnosti pronalaze blizu mentora koji su već u tim vodama, ili strogo rezerviran za stručnjake u nekom već vrlo uskom području? Što bi bilo kad bi se svakog studenta medicine tijekom studija poticalo da svakodnevno promišlja i prevrće materiju koja se nalazi u knjigama, istražuje nova medicinska dostignuća, sudjeluje na interdisciplinarnim znanstvenim skupovima, izlazi iz granica same medicine (koja ionako stoji na stupovima postavljenim od ostalih znanosti) i tako širi granice vlastitog razumijevanja iste?

Još jedan problem na koji se nailazi u medicinskim krugovima jest kultura testiranja i dokazivanja, gdje se juniori moraju izboriti za ozbiljnost i vrijednost u očima starijih kolega, što sa sobom donosi veliko pitanje izgradnje ega. Mnogi liječnici, nakon teške borbe za dokazivanjem vlastite vrijednosti u očima onih kojima su se divili, vrlo teško priznaju da i studenti mogu postavljati pametna pitanja, ili još teže - na njih predložiti valjan prijedlog ili odgovor. I tako se može reći kako je biti liječnik zapravo cjeloživotno bivanje "nesposobnijim" od nekoga "iznad tebe" sve dok taj ne umre i prirodno ti se nametne jahanje nad drugima u hijerarhiji ispod. Da je ovo barem opravdano - stariji liječnici uglavnom su prvi autori ili potpisani na radovima koji nisu ni taknuli, uz minimalne ili nikakve doprinose istima. Često ni ne znaju koji je sadržaj rada, ili istraživačka skupina, ali su na njena potpisani (dok je neki mladi liječnik ili student obavio sav posao istraživanja i pisanja), te ih se na temelju toga svrstava u top X% znanstvenika na svijetu. S obzirom na to da se ni ne radi o situaciji u kojoj "šegrt uči od meštra", za ovakve stvari u akademiji i činjenici da prolaze nekažnjeno (te čak uz pohvalu), može se reći - čista tragikomedija.

Osoba s doktoratom iz akademskog područja u kojem je otvorena rasprava poželjna i poticana, a istraživački duh i kritičko razmišljanje se potiču, razlikuje se od osobe koja je educirana u granicama kliničke medicine koja favorizira memoriranje činjenica i potiče strogo strukturirani način rada, koji ograničava prostor za dublje rasprave i na kraju krajeva - razvitak fleksibilnosti važan u holističkom pristupu u individualiziranoj medicini.

U ovom bi se kontekstu moglo zaključiti kako će individualizirana, tj. personalizirana medicina, zaživjeti onda kad medicina prestane biti strogo ograničena stoljetnim učenjima, te se znanstveno/akademski prostor pretvori u kružnicu unutar koje svi stoje na jednakoj udaljenosti od središta, pitajući se najvažnije pitanje: "Zašto?" - a jedina sramota bude u zadržavanju vlastitog znanja za sebe.